Oproštajno pismo Virdžinije Vulf

Virdžinija Vulf
Foto: Wiki

Prenosimo vam oproštajno pismo Virdžinije Vulf u prevodu Zorana Paunovića, objavljeno u romanu Sati Majkla Kaningema (Arhipelag, 2018).

Lenard se penje uz stepenice do salona da bi čuo vesti. Na stolu pronalazi beli koverat, adresiran na njegovo ime. U njemu pismo. 

Najdraži,

Uverena sam da ponovo 

počinjem da ludim: osećam da ne možemo 

još jednom proživeti onakvu strahotu.

Ovog puta se neću oporaviti. Počinjem

da čujem glasove, i ne mogu da sredim misli. 

Zbog toga činim ono što mi se čini da je najbolje. Podario

si mi 

najveću moguću sreću. Na svaki način bio si sve što čovek

može biti. Ne verujem da je moglo postojati dvoje 

srećnijih ljudi pre no

što je nastupila ova strašna bolest. Ne mogu

više da se borim, svesna sam da ti remetim život, da bi bez mene

mogao da radiš. A znam i da hoćeš.  

Vidiš da čak ni ovo ne umem da napišem kako treba. Ne mogu

da čitam. Želim samo da kažem da 

svu sreću svog života dugujem tebi.

Bio si neizmerno strpljiv sa mnom i

neverovatno dobar. Želim da kažem da – 

to svi znaju, Kad bi iko mogao

da me spase, bio bi to ti. 

Izgubila sam sve osim

uverenosti u tvoju dobrotu. Ne želim

da ti dalje remetim život. Ne verujem da je moglo postojati dvoje

ljudi

srećnijih od nas. 

V. 

Rečna struja je brzo nosi. Izgleda kao da leti, to čudnovato obličje, raširenih ruku, rasute kose, za kojim se talasa skut krznenog kaputa. Plovi, teško, kroz pruge tamne, zrnaste svetlosti. Put pred njom nije dug.

Preuzeto iz romana Sati Majkla Kaningema 

preveo s engleskog: Zoran Paunović

Arhipelag, 2018.

Leave a Comment

Scroll to Top
Scroll to Top